Piše: Veselin Lazarević
Međutim, da li takvo zajedničko porijeklo može da objasni sličnosti koje postoje među jezicima koji se danas upotrebljavaju širom svijeta, i koliko su današnji jezici uopšte slični? Da li bi i neko, ko bi recimo, došao iz dalekog svemira zaključio, kao što je to učinio jedan od najpoznatijih lingvista današnjice Noam Čomski – da postoji samo jedan, ljudski jezik, s marginalnim razlikama, što bi značilo da svi ljudi na planeti Zemlji, zapravo, govore različitim dijelektima jednog istog jezika. Ako odbacimo ovu teoriju, da li bismo mogli da prihvatimo neku potpuno različitu, po kojoj među svjetskim jezicima postoje više nego očigledne razlike i to u samom korijenu, odnosno osnovi?
Čomski i drugi lingvisti iz takozvane „nativističke” škole tvrde da je gramatika jezika duboko povezana s našom biološkom građom. Da zajedničke odlike svih jezika ukazuju na „univerzalnu gramatiku” koja je zapisana u našim genima. Drugi lingvisti su mišljenja da su sličnosti jezika proizvod pokretačke snage koja je zajednička svim jezicima – djelotvornom opštenju. Ili, bolje rečeno jezik je živa materija pa se vremenom mijenja. Ako to znamo, probajmo da zamislimo koliko promjena je jezik pretrpio tokom 200 ili više generacija. Recimo, persijski, engleski, albanski i hindu jezik nastali su od istog jezika koji se govorio prije gotovo šest hiljada godina, pa ipak, tokom ovog vremenskog razdoblja ti jezici su se toliko udaljili da je potrebna naučna genijalnost da bi se prepoznalo njihovo zajedničko porijeklo.
Dakle, nijedan značajniji lingvista ne misli da bi sličnost u zvucima i riječima, koje danas postoje kod inače udaljenih jezika, mogle da se, na bilo koji način, dovedu u vezu s direktnim „potomstvom” iz zajedničkog istočnoafričkog prajezika. Međutim, lingvisti takozvane „funkcionalističke” škole teže ka tome da u svakom jeziku odabere „dosledan” red riječi u rečenici, što doprinosi djelotvornijoj komunikaciji. Dakle, obrazloženje „funkcionalista” je da oratori teže da izbjegnu „nedosledne” rasporede riječi. Ali, ako u jeziku postoje „nedoslednosti”, recimo ukoliko glagoli prelaze na različita mjesta u rečenici, kao posledica miješanja s drugim jezicima, onda će potreba za djelotvornijom komunikacijom podstaknuti dolazeće generacije da mijenjaju mjesta i ostalim djelovima i tako ostvariti „doslednost” opštenja. Možda najprizemnije i najprimjernije objašnjenje reda u riječi u rečenici proizilazi iz uvida kako su jezici evoluirali. Poslednjih nekoliko decenija lingvisti su vršili mnoga opširna istraživanja porijekla gramatičkih činilaca, kakvi su, recimo, predlozi, odnosno riječi koje služe da bi se imenice odredile u vremenu i prostoru.
Rezultati su pokazali da su glagoli glavni izvor iz koga su nastali predlozi. Znača da, prema ovom objašnjenju, predlozi i glagoli teže da se postavljaju s iste strane imenice, naprosto zato što su predlozi nekada bili glagoli, pa su uslijed toga i naslijedili mjesto u rečenici direktno od svojih predaka...Tvorci ove teorije tvrde da njihova statistička ispitivanja bacaju sumnju na tačnost „nativista” i „funkcionalista” i da ni genetski kodirani parametri, ni pritisci djelotvornog opštenja ne rasvjetljavaju na adekvatan način obrasce reda riječi u rečenici. Zaključak njihovih ogleda je da, s obzirom na to da prve dvije teorije ne nude pravo rješenje, njihova teorija nudi jednu realnu osnovu za objašnjenje odnosa riječi u rečenici, to jest mišljenje da su predlozi naslijedili mjesto od svojih predaka, glagola.
Međutim, ovo može da se tumači na različite načine, ali omogućavaju da se istraživanja usredsrijede na najjednostavnija objašnjenja za jezičke modele koje je Jozef Grinberg otkrio još prije pola stoljeća... Od samog početka slovenske pismenosti postepeno se mijenjao lik i slovni sastav azbuke. Prvobitna ćirilica bila je po sastavu, uglavom, kao i glagoljica. Tek docije, storila je razvijen sistem prejotovanih samoglasnika. Recimo, ia je prešlo u ja, ili ie u je, koji u glagoljici bio tek u začetku. Vremenom je ćirilica mijenjala i svoj prvobitni oblik, stvarajući različite vidove pisma. Pored ustava i poluustava, kao glavnih srednjovjekovnih vidova ćirilice, docnije su stvoreni brzopisi i kurizii. Ustav je najstariji i najtradicionalniji oblik ćiriličog pisanja, storen po ugledu na grčki untijal.
Slova su obično uspravna i pisana u dvolinijskom sistemu, a si potezi su pravilni i odmjereni. S vremeno je prestala upotreba ustava, i duže se zadržao samo kao svečano pismo crkvenih knjiga. Iz ustava se razvio poluustav. To pismo je vremenom izgubilo pravilnost oblika, a neka slova su napustila dvolinijski i prešla na četvorolinijski sistem.
Poslovno pismo, brzopis, oformljeno je u 13. vijeku, u srpskim kancelarijskim spisima, takozvani listinama.
(Nastaviće se)